Favoriti
1
Starogradnja

Povijesni mortovi i očuvanje spomenika

Naši preci su nam u naslijeđe ostavili prekrasne umjetničke građevinske objekte. U interesu svih nas je takve objekte održavati i očuvati, kao svjedoke vremena, za buduće naraštaje. Restauratori brinu o očuvanju povijesne jezgre, vodeći računa, o osjećaju za
detalje pri renoviranju i očuvanju izvornosti građevine, zadržavanjem prepoznatljivosti i namjene povijesnog objekta, uz istodobno smanjenje troškova njihova popravka i daljnjeg održavanja. Stvarni cilj održavanja spomenika nije rekonstrukcija, već očuvanje povijesne jezgre. RÖFIX restauratorima nudi kompletnu paletu povijesnih mortova, podložnih i završnih žbuka te građevinskih premaza za obradu svih povijesnih arhitektonskih površina. Restauratori, izvođači ili stručnjaci za saniranje, mogu birati između različitih RÖFIX gotovih proizvoda, polugotovih proizvoda iz RÖFIX Baukasten sustava i povijesnih RÖFIX hidrauličnih veziva.

Povijesni građevinski materijal

Pod vapnom obično podrazumijevamo vapnenac – CaCO3 – i od njega pečenjem dobiveno „živo vapno“ (CaO). „Gašeno vapno“ – Ca(OH)2 – nastaje od živog vapna u reakciji s vodom. Gašeno vapno koristi se kao vezivo u žbuci i mortu. Vapnenac se često koristi kao punilo. Živo vapno, zamiješano s vodom (gašeno vapno), veže ugljični dioksid iz zraka te daje čvrstu strukturu s porama. Hidratizirano vapno u dodiru se s ugljičnim dioksidom iz zraka stvrdnjava, pa se stoga može govoriti o “zračnom” vapnu. Vodootpornost i otpornost na smrzavanje takvih žbuka od čistog vapna se u jako opterećenim dijelovima postiže tek dodavanjem hidrauličnih veziva.

Pucolani – latentni hidraulični sastavni dijelovi

Latentni hidraulični sastojci tvari su koje se ne stvrdnjavaju u dodiru s vodom. Hidraulična svojstva dobiju tek dodavanjem vapna. Ovo se djelovanje svodi na topljivost silicijske kiseline koja se nalazi u njima. U mješavini s vapnom se iz silicijske kiseline stvara kalcijev silikat koji se ne rastapa u vodi. To u žbukama i mortovima dovodi do povećanih tvrdoća i bolje postojanosti na atmosferske utjecaje. U najpoznatije, latentno hidraulične sastojke se ubrajaju „Santorini” zemlja, tras i stijene poput tufa. Prirodne zalihe latentnih hidrauličnih sastojaka su ograničene, pa se od antičkih vremena, kao umjetni hidraulični sastojak koristi „opekarsko brašno“ pečeno na niskim temperaturama. Suvremeni, umjetni, latentni hidraulični sastojci kao lebdeći pepeo ili šljaka imaju gospodarsko značenje, no nisu prikladni u restauraciji povijesnih objekata.

Tras

Tras je visokoporozni prirodni kamen uglavnom vulkanskog podrijetla. Mljevenjem se dobiva jako fini aditiv koji se koristi kao latentni hidraulični sastojak. Tras se – ovisno o području – može pronaći u mnogim historijskim žbukama i mortovima. Kao „latentno hidraulično“ vezivo, tras se veže samo u mješavini s vapnom ili cementom. RÖFIX tras dolazi iz bavarskog iskopa suevita te je zbog svog polaganog i ravnomjernog stvrdnjavanja maksimalno prikladan za imitiranje povjesnih receptura žbuke i morta.

Hidraulično vapno (HL prema EN 459-1)

Hidraulično vapno se proizvodi od mješavine vapnenca i laporca, koji se peku pri temperaturama od oko 1000 °C. Nastale faze silikata stvaraju sa slobodnim vapnom kalcijeve silikate netopive u vodi, čime se postiže vodootpornost morta. Za razliku od cementa, ostaje sačuvana visoka prirodna poroznost. Ova svojstva čine vezivo osobito zanimljivim u vlažnim klimatskim zonama. Na mediteranu (sa suhom sredozemnom klimom) hidraulično vapno može velikim dijelom zamijeniti cement u žbuci.

Prirodno hidraulično vapno (NHL prema EN 459-1)

Sastav sirovina za proizvodnju hidrauličnog vapna može se eksploatirati iz odgovarajućeg kamena bez miješanja ili se mora umjetno miješati. Upravo to čini razliku između prirodnog hidrauličnog vapna u odnosu na umjetno hidraulično vapno. Ukoliko sirovi kamen posjeduje idealan sastav vapna i laporca, može se dobiti prirodno hidraulično vapno. Ova sirovina dopušta konstantnije, niže, „blaže“ temperature pečenja nego umjetno mljevene mješavine, čime se sprječava stvaranje tipičnih cementnih faza. Izostanak oscilacija u tvrdoći, dovodi do prednosti pri ugradnji, ujednačenosti i postojanosti vapnenih žbuka od prirodnog hidrauličnog vapna.

Rimski cement

Davne 1796. godine, profesor J. Parker patentirao je novo hidraulično vezivo, takozvani Roman-cement ili rimski cement. On nastaje kalciniranjem vapnenca, koji se pojavljuje u glinenim tlima u blizini Londona. Prah koji pri tome nastaje ima sličnu boju kao i rimski građevinski materijal. Posebnost Roman-cementa je u postupku pečenja (kalciniranju) pri niskoj, ali jako oscilirajućoj temperaturi (600–1200 °C) i prije svega u njegovom prirodnom sastavu od kalcijeva karbonata i minerala gline (ilovača) iz izvornog laporca, koji je već jako sličan današnjem portland cementu. Tako pečeni cement sadrži široki spektar minerala kakvi se pojavljuju i u prirodnom hidrauličnom vapnu, doduše u drugom omjeru. Udio slobodnog vapna u Roman-cementu je niži nego u hidrauličnom vapnu. S druge strane, Roman-cement sadrži više silicijskih i aluminijskih oksida. To dovodi do znatno kraćeg vremena vezivanja kao i veće čvrstoće u odnosu na mehaničko opterećenje i atmosferske utjecaje.